Autor: Silvija Vig

“Pa postoji li uopće etika kod nas?” “Ja vam u tu etiku uopće ne vjerujem!” samo su neki od komentara koje sam često puta čula kod nas u poslovnom svijetu.

Mišljenja sam da svako društveno odgovorno poslovanje treba biti etično jer u protivnom ono po definiciji ne bi bilo društveno odgovorno poslovanje. Međutim, ono što me je navelo da napišem blog na ovu temu su dva događaja koja su mi se urezala u sjećanje.

Prije nekoliko godina sudjelovala sam na jednoj konferenciji na temu društveno odgovornog poslovanja u Hrvatskoj i nakon prezentacije jedne uspješne kompanije, prišla mi je djevojka koja radi u odjelu za društvenu odgovornost i pitala me čime se bavim. Ja sam odgovorila poslovnom etikom, na što će ona kao iz topa: “Pa postoji li uopće to kod nas?” Taj komentar me nije toliko začudio jer su mi ga uputili i brojni drugi kad bih im spomenula da doktoriram na temu poslovne etike. Međutim, iznenadilo me je kako osoba koja se bavi društvenom odgovornošću, istu ujedno ne smatra i etičnom.

Druga situacija koja me također iznenadila bila je na jednoj drugoj konferenciji gdje sam u pauzi razgovarala s predsjednikom uprave jedne hrvatske kompanije koji mi je na temu poslovne etike, u poprilično gadljivom tonu rekao: “Ja vam u to uopće ne vjerujem!” To me opet ne bi toliko iznenadilo da se radilo o kompaniji koja ne provodi društveno odgovorno poslovanje, ali potom sam otišla na njihovu web stranicu i vidjela da su poprilično aktivni u društvenoj odgovornosti.

Već prema definicija A. B. Carrolla iz 1979. godine, autora Piramide društvene odgovornosti, društveno odgovorno poslovanje podrazumijeva istodobno ispunjavanje ekonomske, zakonske, etičke i filantropske (diskrecijske) odgovornosti, odnosno društveno odgovorna kompanija treba nastojati ostvariti dobit, poštivati zakon, biti etična i biti dobar korporativni građanin.

Odgovornost, a time i društvena odgovornost trebala bi biti motivirana altruističkim ili prosocijalnim ponašanjem koje podrazumijeva dobrobit drugih, bez ikakvih očekivanja materijalnih ili društvenih nagrada. Kada je društvena odgovornost potaknuta altruističnim motivima tu zasigurno nemamo dvojbe je li nešto društveno odgovorno ili ne i je li to u konačnici etično. Problem nastaje kada neka kompanija ili njen vlasnik poduzme neku društveno odgovornu aktivnost, a namjera mu nije prvenstveno bila altruistična. Međutim, iako se neki autori ne slažu s time i to je jedan oblik etičke teorije koja određuje jednu nižu razinu etičnosti.

Da bi to razumjeli moramo dobiti odgovor što je uopće krajnji standard etike? Krajnji standard koji filozofija koristi u procjeni ispravnosti ljudskog ponašanja je blagostanje, dobrobit ili zadovoljstvo onih koji su u tu aktivnost uključeni. Ako je nekom aktivnošću postignuto primarno zadovoljstvo pojedinca (poslodavca, kompanije), a indirektno potom i zadovoljstvo drugih sudionika te aktivnosti (zaposlenici, zajednica), govorimo o etičkom egoizmu. U tom kontekstu možemo spomenuti izraz “mentalitet avenije Madison” koji sugerira da sve može biti etično ako se javnost uvjeri da je etično. Međutim, to je obično samo privid jer je osnovni motiv ponašanja u svrhu postizanja koristi prvenstveno za samog pojedinca ili kompaniju. Za takvo ponašanje neki autori koriste izraz “prosvijećeni egoist” koji dozvoljava dobrobit drugih i koji je indirektno društveno odgovoran, međutim njegov osobni interes ili interes poduzeća mu je ipak od najveće važnosti. Pojedinac to ne čini iz altruističnih motiva ili zato što bi prvenstveno takav postupak koristio drugima, nego zato što mu donosi neku korist, poput dobivanja poreznih olakšica, medijske promocije, zadržavanja zaposlenika kada odluče otići iz kompanije ili poboljšanja imidža prikazivanjem sebe ili poduzeća boljim članom zajednice, što često puta stvara osjećaj nevjerodostojnosti kod promatrača i baca sumnju na društveno odgovorno poslovanje. To ipak trebamo razlikovati od krajnje sebičnosti ili klasičnog egoizma jer kod etičkog egoizma ipak indirektno još netko dobiva (zaposlenici, zajednica), a kod sebičnosti ili klasičnog egoizma isključivo samo pojedinac i/ili eventualno njegova obitelj. Također, ovdje moramo razlikovati i pojam “Cilj opravdava sredstva” koji se često može čuti u našim medijima i koji je odlika makijavelizma, a kako makijavelizam nije etička teorija, već nemoralni čin, aktivnost poduzeta tim ciljem se nikako ne može smatrati etičnom, pa samim time ni društveno odgovornom.