Autor: dr.sc. Silvija Vig

„Sljedbenici koji se svjesno i namjerno priklanjaju lošim vođama i sami su loši ljudi.“ – Barbara Kellerman

  1. Vrijednosti

Prije svega treba napomenuti da oni koji slijede loše lidere ne misle za njih da su loši lideri. Razlog tome leži u istim vrijednostima kojima se vode, a također i u razini njihove moralne svjesnosti, odnosno moralnog rasuđivanja. Teško je zamisliti da netko tko je na višim razinama moralnog rasuđivanja, može slijediti lidera koji se nalazi na nižim razinama i obrnuto. Također, vrijednosti motiviraju pojedinca da se ponaša na određeni način samo ako su mu te vrijednosti važne ili bolje rečeno ako ih smatra vrijednim. Na primjer, ako moralne vrijednosti, kao što su pravednost, dobrohotnost ili altruizam, nisu važne pojedincu, neće doći do moralnog rasuđivanja niti u konačnici etičkog djelovanja, a takvi će se sljedbenici vjerojatno svjesno i namjerno prikloniti lošim liderima.

2. Predrasude

Drugi razlog koji se često javlja su predrasude koje pojedinci imaju prema pojmu uspješnog i učinkovitog vodstva. U metaanalizi od 187 istraživanja o individualnim razlikama relevantnim za učinkovito vodstvo, Hoffman i sur. su utvrdili da je sedam osobina pouzdano i značajno povezano s učinkovitim vodstvom, a čine ih energija, dominantnost, samopouzdanje, osjećaj pripadanja, grandioznost, niska razina empatije i karizma[1]. Međutim, ono što je paradoksalno, sve su to odlike koje se povezuju s narcizmom, a samim time i narcističkim vodstvom koje spada u kategoriju lošeg vodstva. Dok za odlike integriteta, vjerodostojnosti, iskrenosti, transparentnosti, poniznosti, suosjećanja, pravednosti i skromnosti,smatraju da nemaju mjesta u poslovnom svijetu, a to su sve odlike autentičnog vodstva.

3. Osobni interesi

Sljedeći razlog su svakako osobni interesi. Da bi zadovoljili svoje potrebe, često puta temeljne ljudske potrebe poput sigurnosti, zaštite i pripadanja, pojedinci se priklanjaju lošim liderima. Međutim, zadovoljenje vlastitih interesa zbog kojih pojedinci najčešće nastoje sebi priskrbiti političku ili materijalnu korist, uvlače ih u začarani krug iz kojeg je teško izaći. Nemoralni lideri kao da imaju posebnu moć prepoznavanja ljudskih potreba svojih bliskih suradnika, što nije neobično jer se vode istim vrijednostima, te im ponude i osiguraju upravo ono što je njima najvažnije, što najviše vrednuju, a to je obično pozicija u poduzeću ili društvu, moć, priznatost, novac i slično, a zauzvrat traže lojalnost i potpunu predanost. Ako se suprotstave lideru ili žele napustiti skupinu njegovih sljedbenika, ne samo da gube sve što su dobili nego takvim postupkom i ugrožavaju svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji i gube sve ostale povlastice koje su kao sljedbenici svojeg lidera imali. Takav začarani krug i spoznaja lidera da su njegovi sljedbenici ovisni o njemu, daje mu za pravo autokratski stil vođenja koji je često puta praćen galamom i omalovažavanjem svojih bliskih suradnika, opravdavajući to neformalnim, kolokvijalnim stilom komunikacije prema onima koji nisu ispunili svoje obveze.

4. Potreba za autoritetima

Jedan od razloga također može biti potreba za autoritetima kojima se sljedbenici mogu diviti i pokoravati. Prema Freudu, tu snažnu potrebu mogli bismo pripisati „čežnji za ocem, koju svi u sebi nosimo još od najranijeg djetinjstva“[2]. Imati nekoga kao autoritet znači da imamo nekoga koga možemo slijediti, koji zna što čini i tko je odgovoran za sve što se događa. Takva potreba prisutnija je naročito u kolektivističkim zemljama, čije je političko uređenje proizašlo iz totalitarnog ili komunističkog sistema. Hofstede je u istraživanju nacionalnih kultura istraživao i dimenziju „Distanca moći“ po kojoj mnoge kolektivističke zemlje poput Republike Hrvatske (rezultat 73), Kina (rezultat 80), Srbija (rezultat 86), Albanija (rezultat 90), Ukrajina (rezultat 92), Rusija (rezultat 93), Rumunjska (rezultat 90), Saudijska Arabija (rezultat 95), Slovačka (rezultat 100), imaju visoku ocjenu što znači da ljudi prihvaćaju hijerarhijski poredak u kojem svatko ima svoje mjesto, ali u kojem vlada nejednakost i podređeni očekuju da im se kaže što da rade, a idealnim se smatra autokratski stil vođenja[3].

5. Kohezija i identitet

Nadalje, skupine se nerijetko priklanjaju lošim liderima jer čak i loši lideri često osiguravaju neke važne pogodnosti, održavaju red, osiguravaju koheziju i identitet te vode brigu o poslovima od zajedničkog interesa[4]. Međutim, takvi lideri rijetko se savjetuju s drugima i iako se čini da delegiraju poslove, u principu konačnu odluku uvijek donose sami. Njihovo delegiranje svodi se na davanje detaljnih uputa, poput „Nazovi onoga, reci mu to i to, učini to, napravi ovo, ne tako, rekao sam ti kako da to radiš…“, umjesto da sljedbenicima daju slobodu odabira metoda, u skladu s vrijednostima poduzeća i time ih čine odgovornim za rezultate ishoda, a ne da oni preuzimaju kontrolu nad svime, ali ne i odgovornost. Ako nešto krene po krivu, vrlo često krivnju će svaliti na svoje suradnike.


[1] Hoffman, B. J., Woehr, D. J., Maldagen‐Youngjohn, R., Lyons, B. D. (2011) Great man or great myth? A quantitative review of the relationship between individual differences and leader effectiveness. Journal of Occupational and Organizational Psychology84(2), 347-381.

[2] Kellerman, B. (2006) Loše vodstvo. Zagreb: Naklada Zadro.

[3] Hofstede Insights (2019) Country Comparison, Croatia. Dostupno na: https://www.hofstede-insights.com/country-comparison/croatia/ [20. travnja 2019.]

[4] Kellerman, B. (2006) Loše vodstvo. Zagreb: Naklada Zadro.